ORIS: Vaš rad odvija se u više pravaca, organizirate javne događaje i programe u području dizajna i arhitekture, a vodite i svoju projektantsku praksu. Kako je došlo do tog paralelizma u vašoj karijeri?

Maja Lalić: Po obrazovanju sam arhitektica, skliznula sam u razne aspekte dizajna, a prije svega sam angažirana – tako sebe doživljavam – na nekim pitanjima za koja mislim da su važna za struku u našem društveno-ekonomskom i političkom kontekstu. Krajem 90-tih otišla sam u Ameriku na magistarski studij u New York. Provela sam neko vrijeme tamo, radila i potaknuta političkim promjenama donijela odluku da se vratim. Već mi je tada bilo jasno da se želim aktivno pozabaviti svojom strukom, ne samo u smislu vlastite prakse, nego i njenim širim aspektima, širim oblikom aktivizma. U to vrijeme bila sam dio ekipe koja se rasula po svijetu, ali ostali smo u vezi. Znamo što nas je tištalo u prilikama prije odlaska iz zemlje, a vraćali smo se sa željom da iskoristimo iskustva i poznanstva koja smo stekli dok smo studirali po svijetu. Kada sam se 2001. vratila u Beograd, s prijateljima sam osnovala organizaciju Mikser, čak prije vlastitog studija. Mikser je nastao kao vrlo neformalna mreža ljudi iz različitih kreativnih disciplina, ne samo dizajna. Radili smo mikronski male projekte koji su uvijek bili vezani uza strast nekoga od nas, i radili smo ih srcem, bez budžeta, ne strukturirano. Ni danas nemamo kancelariju, već se gerilski okupljamo oko projekata.

ORIS: Danas se aktivizam u dizajnu i arhitekturi interpretira vrlo različito, od direktnog djelovanja i konkretnog rada na terenu, do teorijskih istraživanja. Što za Vas znači aktivizam u polju arhitekture i dizajna?

Maja Lalić: Za mene je aktivizam jednostavan i bez visokoumne pretenzije, neka vrsta otvaranja, omogućavanje razmjena kojih u Beogradu nije bilo dovoljno. Kad studirate na Columbia University ili na Architectural Association, kad vidite koliki je tamo stupanj konzumacije informacija, razmjene, mišljenja, kakve su diskusije i debate, naše školstvo vam djeluje prilično jednosmjerno. Prvo smo željeli razmijeniti misli s velikim, svjetskim ljudima koje smo s divljenjem promatrali. I tako je to krenulo, s predavanjima. Prvo je došao Adrian Forty, još prije Koolhaasa, ostvarili smo suradnju s muzejima, teoretičarima dizajna, arhitektima, omogućili smo našim intelektualcima da stupe u direktan kontakt s inozemnima, da to ne bude više mitologiziranje putem časopisa i knjiga, nego da to bude živa riječ te da se i ovdje ljudi mogu osjetiti ispunjenima i inspiriranima.

ORIS: Mnogo je ljudi 90-tih otišli iz Srbije zbog političkih razloga i nemogućnosti intelektualnog razvoja. Vi ste jedna od rijetkih koja se vratila zajedno s političkim promjenama. Što je taj povratak ljudi s iskustvom obrazovanja u inozemstvu značio za beogradsku arhitektonsku i dizajnersku scenu?

Maja Lalić: Dosta se ljudi vratilo, i većina njih ima sličan poriv kao i ja, da se umrežavaju i da nešto od toga inozemnog iskustva donesu ovdje, a i da u inozemstvu promoviraju nešto vrijedno odavde. Tako da je to jedna produktivna situacija. Tim povratkom se i nama iskristalizirala svijest o tome da sve leži na privatnoj inicijativi. Kad ste malo u kapitalizmu pa se vratite, shvatite da nemate što sjediti i očajavati, važno je da jednostavno probamo sami kreirati situaciju. Zanimljivo je vidjeti kako se iz neke naizgled sasvim obične situacije stvori neka fenomenalna veza ili projekt.

ORIS: Mislim da je intencija bila da sami sebi stvorite milje, profesionalni i egzistencijalni prostor u kojem možete intelektualno preživjeti.

Maja Lalić: Upravo tako. Često promoviramo mlade dizajnere i pokušavamo taj talent i potencijal učiniti vidljivim. Sa mnom je u ekipi i Jelena Matić sa Šumarskog fakulteta. Nas dvije smo se i prepoznale po sličnim ciljevima. Nije bilo nekog preciznog dogovora, naše se aktivističko djelovanje oblikuje tako da obrazujemo i buduću klijentelu za naše prakse u komercijalnim vodama, da bismo mogle raditi projekte s manje kompromisa. Pojava konferencije Belgrade Design weeka 2006.godine bila je vrlo značajna za naše podneblje. Tada smo se, na poziv kolega iz studija Transeast, okupili zbog potrebe da se osjetimo diljem svijeta, da u Beogradu uživo vidimo svjetske zvijezde arhitekture, dizajna i komunikacija, čije smo radove mogli gledati samo u stranim stručnim časopisima. Ekipa Miksera sudjelovala je u prva tri izdanja BDW-a, konkretno naša Nina Babić je kao izvršna direktorica rukovodila čitavom operacijom, ja sam bila programski direktor konferencije zadužena za osmišljavanje liste govornika i njihovo animiranje da dođu u Beograd, dok je Tanja Ristić koordinirala čitav prateći program gradskih događanja za vrijeme tjedna dizajna. U ta su ‘zlatna vremena’ Beograd posjetili: Daniel Libeskind, Rem Koolhaas, Luigi Colani, Gaetano Pesce, Konstantin Grcic, Ross Lovegrove, Ora Ito, Patrizia Urquiola, Matali Crasset, Winka Dubeldam i mnogi drugi. No, Mikseru je taj format postao tijesan, jednosmjeran... Poželjeli smo učiniti konkretnije napore za razvoj vlastitoga kreativnog potencijala. Paralelno s aktivnostima na konferenciji razvijali smo naš neovisan projekt Ghost Project. Nastao kao izraz kritike nedostatka suradnje između proizvodnje i industrijskog dizajna kod nas, Ghost project je, kao što i sam naziv sugerira, isprva okupljao nefiltrirane ideje, nerealizirane projekte, 3D modele, kompjutorske animacije, što god da su mladi dizajneri slali, te prva dva izdanja prije možemo nazvati multimedijalnim instalacijama čiji je cilj bio da sagleda stanje stvari u srpskom dizajnu. To nije izgledalo nimalo obećavajuće. Nakon dvije godine mapiranja domaće scene pomaci u kvaliteti ideja postali su vidni, te smo uveli selekciju radova i prihvaćali isključivo realne prototipove. Proces ‘pogreške i pokušaja’, koji su autori prolazili pri prevođenju svojih zamisli u realne upotrebne predmete, davao je sve bolje i bolje rezultate, te smo prošle godine pomislili da konačno imamo što pokazati svijetu. Tako se rodila ideja za projekt Young Serbian Designers, nacionalnu selekciju mladih domaćih talenata koju predstavljamo u Milanu, na najvećoj svjetskoj pozornici talenata, Salone Satellite. Radove biramo putem Mikserova natječaja, u čemu nam pomaže renomirani svjetski dizajner Konstantin Grcic.

Prošle godine otišli smo korak dalje i inicirali multidisciplinarnu platformu Mikser, koja ove godine prerasta u regionalni festival kreativnog stvaralaštva. Naziv Mikser dosta dobro opisuje mješavinu sadržaja, disciplina, sudionika. Na našim tribinama fokus će ove godine biti Balkan, njegovo novo mjesto i uloga u kontekstu Europske Unije, pitamo se što je budućnost regije, koje su komparativne prednosti u odnosu na ‘Zapadnu Europu’, kako preskočiti 10 koraka, pronaći autentične pokretače razvoja Balkana i reintegracije regije u cjeloviti kreativni i mentalni prostor kakvim ga mi doživljavamo. U tom duhu, naš se Ghost Project okreće jugoistočnoj Europi s ovogodišnjim motom Balkan Ghosts.

ORIS: Činjenica je da je fokus scene u Beogradu više okrenut dizajnu, a manje arhitekturi. Naravno, u produkt dizajnu je čovjek zadovoljan čim napravi prototip pa ima osjećaj da je došao do nečega. Mlada dizajnerska scena u Srbiji proizvodi zanimljive radove, a arhitektonska scena nema bogzna kakve mogućnosti, osim da se eventualno bavi istraživačkim radom.

Maja Lalić: Arhitektura je oduvijek vezana uz vlast, a tranzicijsko vrijeme se snažno reflektiralo na sliku grada. U Americi sam sa skupinom Forma radila projekt koji se zvao Parallel Urbanity, gdje smo mapirali sve te mutacije i hibride u arhitektonskom smislu, koji su kao tumori divljali u Beogradu, a opet su bili razumljivi jer su rezultat psihologije preživljavanja. Kad se to poslije pretvori u neke projekte, dealove, to postaje nezaustavljivo. Ovdje je jedan veliki problem patos nacije koji je predodređen za ideološku obojenost. U odsustvu ideala on je potpuno poguban. U godinama u kojima je vladala potpuna korupcija, nitko se nije bavio općom slikom grada ni strategijama i vizijama njegovog razvoja. Kad smo radili projekt Repositioning Belgrade na Columbia University, on je tamošnjem svijetu bio fascinantan, otkrivali su sve te oblike, mutante... Jer nemate mnogo takvih gradova, osim u Južnoj Americi. U Beogradu se gradi više no ikad, no mislim da strategija treba dolaziti od neke više instance koja stvara opću sliku, viziju grada. Dizajn je ipak prepušten ulici, dovoljno je lifestyle da ga možete sresti i dok čitate najbanalnije časopise, dizajn je puno demokratičniji, uvjetno rečeno.

ORIS: U kojem smislu demokratičniji?

Maja Lalić: U smislu dostupnosti medija, svačije je pravo da se okuša u dizajnu što više nije uvjetovano ni obrazovanjem. Ima klinaca koji nisu završili ni srednju školu, pale se na 3D, pa kroz to dođu nekako do svoje estetike.

ORIS: Kakva je budućnost projekta mladih dizajnera iz Srbije okupljenih oko projekta Young Serbian Designers s obzirom da uspješno izlažu na Salone del mobile u Milanu, zamijećeni su kao koherentna, optimistična grupa. Postoji li mogućnost da se njihovi projekti realiziraju u smislu jačeg povezivanja s industrijom?

Maja Lalić: Morate stalno biti na dva fronta, poticati dizajnere i animirati privredu. Ubrzavati procese. Zapravo, dok je Mikser nastajao, bio je umjetna tvorevina u općoj dizajnerskoj letargiji. Što god da radimo u tom području, mi smo neka vrsta katalizatora procesa koji bi se inače jako sporo odvijali. Nisu naše aktivnosti izronile iz realnih šansi i potreba da se to artikulira, nego iz želje da se uopće išta dogodi. Konkretno, napori da se mladi talenti promoviraju računaju na bumerang efekt, koji se zapravo sada i događa. Prvo se mora u inozemstvo, da se mladi autori nađu u Domusu i raznim drugim časopisima. Imali smo razgovore s proizvođačima prije i poslije odlaska u Milano. Nakon Milana velika je razlika u stavu proizvođača. Mi zapravo za njih testiramo teren. Smatra se da u biznis ne treba ulagati, niti u razvoj, development, istraživanje... Pokušavamo raditi na više frontova, ostvariti suradnje s državnim institucijama i stranim firmama koje imaju fondove za pospješivanje konkurentnosti. Da smo imali ugovorenu proizvodnju za svaki od projekata koji smo predstavili u Milanu, mogli smo prodati 200-300 primjeraka. Na Salone del mobile dolaze veliki developeri i proizvođači kupiti dizajn, a ispostavilo se da smo imali mnogo više upita od manjih distributerskih lanaca, vlasnika butika, trgovina i konceptualnih dućana. Sve smo to mapirali i vodili evidencije, a da smo imali proizvođača, mogli smo uzeti posao, kao što cijela industrija namještaja radi – po narudžbi. Nema više salona koji ima lager, kako bi rekli ovdje. Kad smo se vratili i krenuli odrađivati narudžbe, čitali smo novinske članke i press-clipinge, sve je rezultirao nekim naknadnim upitima. No, tek kad istestirate o vlastitom trošku, proizvođači u Srbiji počinju reagirati.

Vidjet ćemo kako će na domaće tvrtke reagirati činjenica da se negdje u svijetu krenulo s realizacijom nekoliko projekata mladih srpskih dizajnera, i to s prošlogodišnjeg nastupa Young Serbian Designers u Milanu. Kompanija Dekameron iz Brazila upravo proizvodi naslonjač Baba tandema od-do arhitekti koji čine Jugoslava Kljakić i Nataša Ilinčić. Singapurski Foundry će u svojoj novoj kolekciji imati i stolicu Hug naše Ane Kraš, dok se oko ležaljke Arc vode intenzivni pregovori za proizvodnju u SAD, za kompaniju CB2.

ORIS: Vratimo se arhitekturi. Jako smo kritizirali Novi Beograd, govorilo se da su to samo spavaonice, a pokazalo se da je to iznimno kvalitetan resurs moderne arhitekture. No, danas se Novi Beograd intenzivno gradi bez ikakve jasne strategije i s uglavnom vrlo niskom arhitektonskom kvalitetom. Ima li tu prostora za istraživački orijentirane arhitekte?

Maja Lalić: Srbija je krenula u tranziciju s tajkunima koji su investirali u razne projekte. Uspostavljen je model koji ja zovem Antonio Citerio look, venge drvo, bež kontrast... To je bio krajnji domet. Reagirali smo tako što smo doveli Karima Rashida. Bila je to diverzantska akcija, željeli smo promovirati drugačiju estetiku. Rashid je reklama, pretpostavljali smo da će to sigurno imati odjek, željeli smo da svaka mala službenica čuje za dizajn. Surađivali smo s Glorijom i sličnim časopisima, bila je to naša strategija. Rashid nosi zaraznu dozu optimizma, ima vrlo pozitivan efekt... Jako nam je pomogao za prvi Design week. Uvjerio je Luigija Colanija i sve ostale da dođu. U to sam vrijeme radila interijer restorana Vidin kapija i predložila sam Rashidu da se uključi. Bila sam u čudnoj situaciji. Nemoguće je s njim raditi dizajn, pa sam se puno više bavila funkcionalnošću prostora, a on je aplicirao svoje forme. To je bila neka vrsta moje žrtve. Činilo mi se da je bolje da se Beograd tako upiše na svjetsku mapu – Rashid je pokretna PR-mašinerija.

ORIS: Kako ste uspjeli ostvariti pomak, afirmirati koncepciju bitno drugačiju od dominantne i realizirati Supermarket?

Maja Lalić: Prvo, racionalizacija troškova dobro je pos­lu­žila u argumentaciji prema klijentu, a drugo, imali smo vrlo jasnu viziju da to treba biti ogoljena ljuštura, iskreni pros­tor kakav je kada se sve skine. Radili smo s timom koji je poslije radio komercijalni dio i razrađivali smo što će se dogoditi, definirali smo mnoštvo različitih sadržaja, išli smo do konkretnih pojedinačnih proizvoda. Nisam mogla zamisliti dizajnirani ambijent, pa smo brutalno nastupili, nismo htjeli konkurirati sadržajima unutra. Kad projektiram, trudim se napraviti setting za komunikaciju, doživljaj, pa je tako u našim projektima pretprostor toalete često scenografija za filmske situacije, ambijent gdje se događaju posve neočekivane stvari.

ORIS: Mislite li da ste svoj profesionalni život ipak više posvetili promociji i angažiranosti u dizajnu i arhitekturi, nego samoj praksi? Imate li dileme po pitanju prioriteta?

Maja Lalić: Da, i često razmišljam mora li nešto prevagnuti ili mogu doživotno imati aktivistički alter ego. Moram priznati da me, u omjeru strasti, više ispunjavaju prosvjetiteljski projekti. Trenutačno s puno žara s timom Miksera radim na pripremi regionalnog festivala kreativnosti, koji bi bio kruna svih naših dosadašnjih napora i projekata, te se jednostavno zove Mikser. Naziv sugerira multidisciplinarnost, multikulturalnost i višeslojne edukacije koje su Srbiji prijeko potrebne u kreativnim disciplinama. Posebno je inspirativna lokacija festivala, industrijska zona Dorćola, poduzeće Žito­mlin u Beogradu, koju ćemo od 25. do 29. svibnja trans­for­mirati u vibrantnu kreativnu četvrt. Od izuzetnog zna­čaja za sve naše aktivnosti je proces prirodne reintegracije kreativnog prostora ex-YU, regionalna povezivanja, razmjena obrazovnih institucija, što će, nadamo se, rezultirati i šire­njem naših skučenih tržišta, ali i vizura. I - mladi! To je karta na koju računamo. Moramo im nadoknaditi sve što su propustili. Na Mikseru ćemo pored zona Talent i Edukacija, u samoj organizaciji događaja zaposliti omladinu koja želi volontirati. Privukli smo kreativce i progresivne kompanije da se predstave u okviru naše zone Expo, mapirat ćemo sve ono što postoji od talenata u području dizajna i arhitekture, to je benefit projekta koji uvijek motivira. Moramo time inficirati i privredu. Ima jako puno posla, ali ono što je dobro, imamo energije, optimizma, strpljenja i upornosti. U tome nam pomaže slogan koji često sebi ponavljamo: ‘Budimo realni. Očekujmo nemoguće!’